Santillana [santiļa'na], Iñigo López de Mendoza [lo'peϑ δe mendo'ϑa], marqués de (poznatiji kao marqués de Santillana), španjolski pjesnik (Carrión de los Condes, 19. VIII. 1398 – Guadalajara, 25. III. 1458). Pripadnik visokoga plemstva, vojnik, utjecajan na dvoru Ivana II. Poliglot i čovjek velike kulture; posjedovao je jednu od najstarijih privatnih knjižnica u Španjolskoj, koja se danas čuva u Španjolskoj nacionalnoj knjižnici. Osim rukopisa klasičnih djela, u njegovoj su knjižnici bili i prijevodi Ilijade, Eneide, Božanstvene komedije i dr. djela, izradbu kojih je sam izdržavao. U predgovoru zbirci pjesama što ju je uputio portugalskome vladaru pisao je o vrstama i vrjednovanju pjesništva, stilu, različitim europskim književnim djelima koja je poznavao i dr., čime je postao autorom prvoga književnoteorijskoga teksta na španjolskome jeziku (Pismo i predgovor… – Carta e prohemio…, oko 1449). Prvi je u španjolskoj književnosti pisao sonete (42 soneta spjevana na talijansku – 42 sonetos fechos al itálico modo, 1438–58), ali kao pjesnik vrhunac je postigao u tradicionalnim kastiljskim oblicima (serranilla i vaqueira). Autor je mnogobrojnih pjesničkih zbirka ljubavnoga, moralističko-didaktičkog i dr. sadržaja; njegovo autorstvo u jednom broju naslova nije sa sigurnošću utvrđeno. Prva su mu Sabrana djela (Obras completas) objavljena 1852. Njegovo je cjelokupno djelo obilježilo prijelaz španjolske književnosti od srednjovjekovlja prema renesansi.